Svakog decembra, isprva me obraduje ideja pravljenja lista najboljih pesama i artista, a onda nakon više dana prokrastinacije, proklinjem sve – od prodavačice u trafici, preko bebe Isusa, sve do prvog čoveka koji je počeo da se lupa po sebi i ispušta glasove, bilo da privuče partnera ili otera kišu. Kako spakovati jednu godinu u sto pesama, a rasporediti ih na četiri kolumne, kako?! I, kome bi uopšte palo na pamet da me tako muči? Odgovor se naslućuje, sam sam to smislio. Možda sad počnem da se samokažnjavam klečanjem na (zamrznutom) kukuruzu i pronađem još neki vid prokrastinacije. Ovih dana toliko odlažem obaveze da mi se čini kao da mi roditelji plaćaju pravni fakultet. Ne samo da sam oprao sudove, nego sam i zid okrečio, okitio jelku i isekao nokte. Pošto je kasno da menjam posao, morao sam da promenim kompjuter. Najviše vremena sam potrošio na traženje prigodne plejliste. Koju muziku da slušam dok o muzici pišem?! Pa se postavlja pitanje, preko čega uopšte da slušam? Imam novi komp, na njemu nula fajlova. Soundcloud mi je pun previše interesantnih stvari, bolje da nađem neki mix na Deezeru. Ali, čekaj! Sada postoji Google Play Music u Srbiji. Taman da isprobam… Nekoliko sati kasnije, utisak je kao i boja GPM-a – narandžast. Ružno je sve i ni malo intuitivno. Vrlo je prvoloptaški i sa fokusom na pesme koje se čuju na svim radio stanicama. Dobili smo Google Play Music u istom danu kada i Južna Afrika, što znači bar dan prekasno da bih mu se obradovao. Odlučio sam se nekako za Jaarov Space Is Only Noise. Deezer mi je to preporučio, ostajem mu veran. Dobra godina. To govorim već nekoliko unazad. Naslušao sam se ove godine muzike i muzike. Povratnika bilo ihahaj! Ovaj uzvik ihahaj koristimo mi stari ljudi. Da sam star uvideo sam po tome koliko bendova uz koje sam odrastao je imalo velike jubileje. Prošlo je 20 godina od Jagged Little Pill, joj. I dok sam ove godine vrteo novu Alanis pesmu (koja je navodno nastala kada i Ironic), stalno sam tražio nešto što ću slušati u 2035. godini. To ne znači da mora zvučati nužno futuristički. Ali, novi pristup jeste imperativ. Svi danas raspolažemo istim stvarima. Pitanje je kako ih ko koristii. Nema šta mnogo da se izmisli, ali postoji još neistraženih kombinacija. Nedavno je Pitbull izbacio novi potencijalni hit. Semplovao je Freak Adine Howard iz ‘95, koja je pa semplovala Bootsy’s Rubber Band i Sly and the Family Stone. Imaani je tu pesmu pevala na početku dvehiljaditih, ali su upečatljivije bile Sugababes. Deset godina kasnije, pevamo istu pesmu. Sve se reciklira. No, postoji jasna razlika u tome kako Pitbull sempluje, a kako to recimo radi Jamie xx. (Dugine) boje i sam naziv Džejmijevog albuma In Colors, idu u prilog mojoj priči. Boje su tu, sve ih gledamo svakodnevno. Neko ih vidi, neko ne. Tumačimo nečija tumačenja, verujemo na reč. Sve i da boje ne postoje, dokle god verujemo u njih, postoje i izbori. Muzike ima toliko. Važno je da ste radoznali. Ako ste dovde došli, hvala vam što ste radoznali. Čitavu godinu moje kolumne su se ređale na sajtovima MjuzNews i Digster. Reakcije su bile razne, važno da ih je bilo. Kroz svoje emisije na radiju ispričah se, što planski, što kafanski. Išlo se u klubove, radili su se festivali. Došlo je vreme da sumiramo još jednu kalendarsku godinu. Umesto da pravim listu singlova ili albuma, odlučio sam da izdvojim osobe koje su donele nešto novo ili one koji su se me podsetili osnovnih lekcija. Izdvojio sam vam (više od) sto ljudi koji su podizali lestvice i rušili granice. Ako su igrali po pravilima, to je da biste ih razumeli. Ali, čim bi pobedili, menjali bi igru. Svi oni koji su sa tek nekoliko osnovnih boja pravili slike šarenije nego što se činilo da je moguće. Ili oni koji su od nekoliko boja pravili jednu, kakvu nikada ranije nismo videli. Nedostaje mi last.fm! Bilo je lakše njime se voditi i praviti liste. Mnogi će faliti. Neki je trebalo da budu više pozicionirani, neki možda nije trebalo da budu tu gde su. Spisak je impozantan i svi su tu da po dobrome pamtimo godinu na izmaku. Kriterijumi su subjektivna kategorija, pa se objektivnost samo nazire kroz pokušaj da se ceni trud. Digster by POPactually godišnju listu punićemo postepeno, kako kroz kolumne budemo išlli ka prvom mestu kojim sam samog sebe iznenadio. #SpoilerAlert Tame Impala nisu na listi.
Na počasnom, stotom mestu je Adele. Da je razvalila, razvalila je. Ali, album nema nikakvu težinu, nije ni malo inovativan. Igra na sigurno i koristi činjenicu da u njenoj traci trenutno nema nikoga. Morala je da se nađe na listi iz razloga koji su očigledni, ali za bolji plasman nije.
Trudio sam se da ne stavljam one hit wondere na listu, ali se po neki provukao. Pesma Bubble je debi švedskog dua i predstavlja njihov pokušaj dekonstruktivnog hita. Imali su deset meseci da folouapuju, ali nisu. Zaboraviću ime njihovog benda uskoro, ali ću se sigurno obradovati pesmi svakog puta kada budem slušao fejvoritse.
Celog života sam joj naklonjen, ali i zastrašen. Način na koji igra uvek mi je zbunjivao seksualnost. Nakon porođaja daleko je ženstvenija. Tabloidna priča o tome kako ju je Future prevario pretočena je u sceničnu I Bet. Nakon tog sporog, pojavio se i instant hit – Dance Like We’re Making Love. Ostatak albuma je smeće. Možda prođe trenutak i ispostavi se da su i te dve pesme loše, ali Ciara svakako zaslužuje više nego što joj muzička industrija daje.
Što se mene tiče, Mighty Mouse + Matt Van Schie kombinacija je zicer. Sećaju me na Elektrana radio. Izbacili su Animals i We Can Hold On ove godine i vratili me na kraj prošle decenije kada sam tek počinjao da volim Modular. Du Tonc izdaju za Eskimo Recordings kojima se nigde ne žuri. Nadam se da će Matov sintpop nastaviti da flertuje sa Mausovim diskom, i da će nam uskoro stići i album. Ili neka napravi novi Van Schie album, okej sam i sa tim.
Ja sam, ono beše, rekao da neće biti puno jednohitnih na listi? A, ne. Rekao sam da sam se trudio da ih ne bude previše. Okej. Evo drugog predstavnika te kategorije. Momci kažu da nikada nisu planirali da postanu bend. Kapiram da drugog albuma neće ni biti. Hvala im za When You Were Mine. Jedan od njih dvojice je iz benda koji ne znam – The Honorary Title, a drugi je basista benda koji obožavam pa pretpostavljam da sam se na to upecao, iako mi je na pesmu skrenula pažnju činjenica da gostuju Tegan & Sara. Kombinacija synh i Rilo Kiley gitarskog popa u ovoj pesmi zvuči kao soundtrack za Lifetime film o popu osamdesetih. Želim glavnu ulogu u njemu.
Neki ljudi koji ne vole da budu u dodiru sa sobom jako su me rano naučili da je sramota da dečaci vole Alanis. Ja sam vrlo rano naučio da je svašta sramota, a voleti to nikako nije. Način na koji je Alanis pisala odredilo je sve što danas jesam. Kroz vrlo određene priče o drugima, pričala je o sebi, tako verodostojno da se identifikujete sa devedesetosmogodišnjakom koji je umro dan nakon osvajanja lutrije. Superstar Wonderful Heroes je navodno pesma koja nije upala na Jagged Little Pill pre dvadeset godina. Toliko je Alanis, da mi zvuči kao da su neki veoma dobri dramaturzi uspeli da je napišu zarad reizdanja albuma. Imala je i dostojanstven nastup sa Demi Lovato nedavno. Skoriji albumi poljuljali su moje mišljenje o njoj, ali ako je skapirala da nema šta više da kaže, ako se zadovolji novcem od rojaltiza, možda budemo okej. Ko zna, možda Guetta sempluje You Oughta Know sledeće godine.
Jess Glynne se vodi kao jedna od najuspešnijih britanskih izvođača svih vremena. Našli su mnogo kriterijuma po kojima je ona najbolja. Takva su vremena. Ljudi reaguju na vesti o oborenim rekordima. No, pre nego krenemo da je veličamo, hajde da pustimo da prođe još neko vreme. Rather Be već deluje tako daleko, a da bih nabrojao sve njene singlove koji su bili broj jedan ove godine, morao bih da konsultujem Wiki. Nesporno je našla svoju nišu, ima distinktivan vokal i dovoljno sluha za sa kim da sarađuje. Jess je okej. Nekada je to talenat za sebe. Dugoočekivani album I Cry When I Laugh, na kraju dana, slab je. Pored izanđalih hitova, izvojio bih Why Me. Možda zato što zaokružuje tu priču o zaljubljivanju koju je potencirala. Biće interesantno videti teme na sledećem albumu, pošto je prvi u celosti posvećen devojci koja ju je ostavila.
Veliki ružičasti oblak stoner repa, to je Doja Cat. Prede, grebe pa iskašlje gliter. Mazna je taman toliko da ostane kul. Sa osamnest je izbacila So High koja još nije dostigla pun potencijal. Muči se da nađe lejbl. Dok joj jenjava hajp a raste broj traka na soundcloudu, bojim se da će je zadesiti slična sudbina kao Azealiu Banks.
Biće duplih mesta. Kriza je, nema se. A i jednostavno postoje ti bendovi koji u mom srcu dele isti prostor, pa onda neka tako bude i na ovoj listi. Jednoga dana Caroline Polachek će izbaciti solo album i biće to najkul sranje ikada. Ono što je radila kao Ramona Lisa se ne računa. Jednoga dana, nešto će kliknuti kod nje i to će biti to. Pokoriće svet na način na koji je to uradila Sia. To ne znači da imam nešto protiv onoga što radi sa Patrickom. No, Chairlift odavno zvuče kao da su dali sve što imaju. To važi i za Yacht. Obraduju me mnogo, ali na kratko. Hvala im i za toliko.
Ove godine se pravilo mnogo buke oko činjenice da ima više muških izvođača kada se gledaju lajnapi festivala. Možda je tako, ali žene dominiraju kada se gleda broj hajpovanih debitanata. (I moja dosadašnja lista.) Bilo da rade same ili su drugarice nekih producenata, svojim vokalima možda nisu punile šatore, ali jesu odzvanjale nad jorganima. Napredni pop, oslonjen na RnB tradiciju pravljen je za spavaću sobu, bez obzira da li imate seks ili plačete za nekim ko više neće ni da vas pipne. Jones je jednostavna kao što njeno ime naslućuje. Ali, ima dovoljno jaku pesmu da posle svakog Jones, želim da izgovorim Indulge.
Ovogodišnja dodela Grammy nagrada, kada je nastupila sa Hozierom. Nemam šta da dodaš.
Kurčevito je istupio sa I Created Disco, ali niko nije mogao da zamisli kakav će uspeh doživeti deceniju kasnije. Calvin Harris godinama se peo na tron, ali sa njega je brzo kliznuo. Njegov poslednji album Motion lenj je pokušaj da se kupi vreme do naredne ideje. Bledi pokušaj da se ponovi uspeh prethodnih singlova. Nije mu prošlo. No, Calvin Harris je napravio dobar potez. Od tone muzike koja mu svakodnevno stiže na potpis, dobio je traku producentskog trija Disciples. How Deep Is Your Love postala je instant klasik. Calvin je oporavio reputaciju, smuvao Taylor Swift i nastavio da troluje univerzum.
Kad smo kod lenjosti i bezobrazluka, u tome prednjače braća Howard. Ipak, spisak saradnika na albumu Caracal je nesporno zavidan, a pesma sa Lorde dovoljan razlog da se poštuje. Trebalo je da se odluče da li hoće na radio ili u klub. Bang That je sjajna klupska traka. Willing and Able, sa u tom trenutku vrućim Kwabsom, jednostavno ne može da se odluči. Možda je trebalo da izbace remikse odmah nakon. Možda nas čeka ceo remix album?
Pre osam godina, muzika se slušala malo drugačije. Velikim delom singlove sam otkrivao na radiju, pa ljubav produbljivao skidanjem albuma sa interneta i praćenjem rada benda i članova. Pre osam godina na radiju bih čuo pesmu i pokušavao da zapišem tekst koji bih kasnije guglao. Tekst jedne pesme bio je prilično prigodan – “What tune is this… I don’t know but I like it…” Gugl nije tada pomogao, ali je pomoglo što sam pesmu čuo na City radiju, na kojem sam tada bio voditelj. Za pesme koje je Ivan Pekas stavljao na liste City radija sam imao drugi princip. Zapisivao bih vreme kada sam ih čuo, pa proveravao plejliste kada dođem na radio. Možda je tako sve bilo slađe. Možda sam samo bio mlađi. Album A Tale of Two Cities postao je od tad jedan od mojih najdražih, a moja ljubav prema Bendžaminu neizmerna. Ben je Mr. Hudson, a pomenuti album je uradio sa, za tu priliku okupljenim bendom The Library. Stalno čekam da svet uvidi kakav je genije. Drago mi je da ga je Kanye priznao. Čak je i jedne patike koje je dizajnirao nazvao po njemu. I pored toga što je radio produkciju i pisao pesme za 808’s and Heartbreaks, Ben je rekao da nije imao ni blizu novca da ih tada kupi. Prijateljstvo sa Kanyeom donelo mu je nekoliko isijavanja. To uključuje singl na kojem je Mr. West – Supernova. Mr. Hudson je na Watch The Throne pevao Oh, I love you so… Future je zvao njega i Miley na istu traku. Producirao je ceo album za Duran Duran, prošle godine izbacio duet sa Idrisom Elbom. Pisao je za mnogo velikih izvođača, napravio ceo album kao BIGkids… Ipak, Dancin’ Through It koju je prošlog meseca izbacio, još uvek nema ni deset hiljada pregleda. Od toga su mojih ko zna koliko. Postoji nešto u načinu na koji nepretenciozno postavlja slojeve svake pesme, nešto zbog čega me preterivanje sa autotune-om tera na krhkost. I da svaki put iznova pričam njegovu biografiju, sa patetičnim uvodom o tome kako sam za njega saznao.
Toliko im je sve tamo dobro da valjda imaju vremena da budu bolji. Skandinavski pop je sila za sebe, sa sve svojim podžanrovima. Kill J je u onom koji se interesuje za rodnu osetljivost, za podele i njihovo ukidanje. Upoznali smo je kroz Bullet, sledi Propaganda, ličnija You’re Good But I’m Better, ali i nedavno objavljeno distopijsko viđenje traš klasika Barbie Girl. Ovoj dankinji kao da su nedavno dali zeleno svetlo, čini se da će nam tek sad sručiti svašta u lica. U narednim danima, kolumne o još namanje 85 izvođača koji su obeležili 2015tu. Uz plejlistu koju ćete moći da slušate cele sledeće godine:
Postavi komentar